Gdje god smo išli lokalni ljudi su nas molili da se molimo za njih, posebno za ozdravljenje.
Imao sam 18 godina. Upravo sam napustio sve što sam znao i napustio svoj dom da bih pohađao školu za obuku učenika sa međunarodnom organizacijom Youth With A Mission. U sklopu škole imali smo dvomjesečni međukulturalni kontakt na Pacifičkim ostrvima. Moj tim od jedanaest mladih žena i tri momka otišao je u malu ostrvsku državu Vanuatu. Iako je to bila prekrasna, slikovita grupa ostrva, bila je zaglibljena u siromaštvu.
Gdje god smo išli lokalni ljudi su nas molili da se molimo za njih, posebno za ozdravljenje. Ovo je bio problem za mene. Odrastao sam u konzervativnoj denominaciji, i iako sam vjerovao da iscjeljenje postoji, bio sam siguran da to ne mogu učiniti. Jedne noći u maloj crkvi prekrivenoj palminim lišćem mještani su nas ponovo zamolili da se molimo za ozdravljenje. Žene u timu su bile super entuzijastične. Počeli su da se mole, i bili su svjedoci da je Bog počeo donositi iscjeljenje. Kakav je bio moj odgovor? Sakrio sam se iza mladih žena, pokušavajući da ni sa kim ne stupim u kontakt. Međutim, pronašao me je čovjek sa teškim deformitetom ruke i preko prevodioca zamolio da se molim za njega. Pun tjeskobe, uradio sam jedino čega sam mogao smisliti. Pomislio sam na sve teleevanđeliste koje sam vidio i povikao: “U ime Isusovo, budi izliječen!” Otvorio sam oči da vidim da se ništa nije promijenilo s rukom ovog čovjeka. Osjećajući se poraženim i slabim, vratio sam se u selo gdje smo odsjeli i proveo nemirnu noć.
Sljedećeg jutra saznali smo da ista crkva želi da ponovo posjetimo. Sve u meni se molilo: „Molim te, ne dozvoli da se taj čovjek ponovo vrati! Biću ponižen.” Naravno, došao je! Odmah me je video. Sa ogromnim osmehom na licu, napravio je beeline za mene. Izbezumljeno je govorio na bislama jeziku, snažno se rukovajući sa mnom. Zatim se okrenuo i otišao. Bio sam zapanjen. Naš prevodilac je tada došao i uzbuđeno rekao: „Da li vam je rekao?“
“Mislim da jeste, ali ne govorim bislama”, odgovorio sam.
Odgovarajući na moju zbunjenost, počela mi je pričati priču koja će oblikovati ostatak mog života. Taj čovjek za kojeg sam se molila vratio se svojoj kući te noći. U snu je sanjao da se ja ponovo molim za njega, ali ovaj put je i Bog bio tu. Kada se probudio, ruka mu je bila potpuno izliječena. Mogao je ponovo da zagrli svoju porodicu kako treba. Mogao je ponovo raditi da bi opskrbio svoju porodicu. Mogao je podići obje ruke u obožavanju svog Oca.
U svojoj slabosti i nevjerici potpuno sam promašio činjenicu da je ruka kojom je stisnuo moju bila ona koja je prethodno bila deformisana. Bog je u svojoj dobroti i milosti izliječio ruku ovog čovjeka i urezao u moje srce ljepotu moje slabosti.
Bog zna da nemamo šta je potrebno. Ono što traži je srce za Njegovim i podignutu ruku koja je voljna da ide. Od tada sam gledao kako Bog iscjeljuje druge kroz mene, ali sam znao da se ne radi o tome da imam ono što je potrebno da učinim čudo. Radi se o spremnosti ići onima kojima je to potrebno.
Ovaj članak je iz knjige Misije koje se razvijaju: 24 glasa koji razmišljaju o današnjim misijama. Ova knjiga je zbirka od 31 članka koji pokazuju raznolikost modernih misija i načina na koje svi danas možemo biti uključeni. Za više informacija ili kupovinu primjerka, kliknite ovdje.
O Daveu Smithu
Dave je skoro 10 godina služio kao misionar u južnom Pacifiku i Aziji. Za to vrijeme dijelio je Isusovu ljubav u Australiji, Novom Zelandu, Vanuatuu, Fidžiju, Singapuru, Maleziji, Tajlandu, Južnoj Koreji, Japanu, Njemačkoj i Meksiku. Davidova strast je voditi intimno obožavanje poput svog biblijskog imenjaka i poučavati druge o ljubavi koju Bog ima prema svakome od nas. Živi sa suprugom Alisom i njihovo troje djece u Taurangi na Novom Zelandu. Više o porodici Smith ovdje.
